Dean

21.04.2026 / 08:05

• Permalink

Prošlo je sat vremena otkad sam odlučio ići raditi. Ali ne radim. Sjedim u dnevnom i polako jedem smoothie. Gledam kroz prozor. Nebo je sivkasto, ali ima nešto sunca. Dvije ptičice cvrkuću, a žuti maslačci plešu na vjetru. 

Kako sam dospio ovdje?

Sjeo sam za komp i startao aplikacije. Znam što trebam napraviti - programirati neku zaguljenu navigaciju, ali ne i jasnu ideju kako. Kursor blinka, kao da mi se ruga. Osjetio sam poznati otpor - u glavi zbunjenost, a u tijelu nelagoda. 

Sinula mi je fiks ideja - idem vidjeti što ima na redditu, pa ću onda raditi. Skrolao sam dobrih 20 minuta pa mi je dosadilo.

Ne mogu raditi gladan, pomislim si. Idem jesti, pa na posao!

Pola sata kasnije, evo me ovdje. Reflektiram, promatram prirodu. Evo i guštera. Izašao je malo noge protegnuti, uloviti koju zraku sunca. Mogao bi ja. Neee! Ha!

Pišem umjesto da radim. Otpor si je našao još jednu distrakciju. Baš je lukav.

Zanimljivo kako se sabotiram. Nekako je sada sve zanimljivije od onoga što bi u stvari trebao raditi. 

Jasno mi je da odugovlačim i pitam se što me koči. Nije perfekcionizam - bio bih zadovoljan i malim napretkom.  Zadatak je kompleksan i ne da mi se razmišljati. I nije hitno. Dovoljno.

Znam već dobro moj mehanizam otpora. Voli nesvjesnost, distrakciju, i dopamin. Ali ne doživljavam ga kao neprijatelja. Štiti me od nelagode, na neki svoj način. 

Bilo bi mi dobro ponovo pročitati knjigu: The War of Art, Stevena Pressfielda. 

Sjedit ću desetak minuta s otporom, disati i osjećati. Možda mi želi nešto poručiti. Prisjetiti se zašto radim. 

Ali prije... 😊

Dean

13.04.2026 / 07:39

• Permalink

Dobar dio nas odgojen je s mentalitetom "šuti i trpi". Čekaš u redu na kasi, a osoba iza ti dahće na vrat - šuti i trpi! Sjediš u kazalištu, a iza tebe glasno šapuću - šuti i trpi! Netko se ubaci preko reda kod doktora, znaš već - šuti i trpi!

Zašto? Pa da se ne zamjeriš, nije lijepo - kažu. Što će ljudi misliti? Pusti, proći će...

Nedavno sam imao situaciju koja se redovito ponavlja. Trpio sam i šutio.

Živim u malom turističkom mjestu, selu zapravo. Od Uskrsa pomalo pristižu turisti. A s njima i buka.

Vole partijati u modernim vilama bez domaćina. Party obično starta predvečer, a završi duboko u noći. Bazen, muzika do daske, alkohol i vika su očito recept za nezaboravan godišnji odmor. 

No dobro, nek se mladi zabavljaju, proći će, govorim si iz tjedna u tjedan, svake sezone. Opravdavam si šutnju. 

Spavanje postaje nemoguće. Ako zatvorim prozore, kuham se. Nema zraka. Ako otvorim - direktna buka. Žena spava s ćepićima za uši. Snašla se. Kad bi bar i ja mogao, ali ne ide. A produktivnost drugi dan? Zaboravi!

Prvi party ove sezone. Muzika trešti i pomislim si: "Evo ga. Počelo je." Osjetio sam već poznatu frustraciju. Popodne je, možda stanu na vrijeme, pomislim si. Nisu.

Došlo je vrijeme za spavanje. Party nije jenjavao. Perem zube i razmišljam zašto trpim. Zašto drugi šute? Zna li domaćin, možda ga nije briga? Da imam broj, nazvao bi. Zar smeta samo meni? Nemoguće! Znam da će selo sutra kukati.

Zašto ih ne prijavim policiji? Što mi je važnije - spavati ili brinuti što će netko misliti? Odgovor je očit. Tada sam odlučio da više neću šutjeti. Ni trpiti. 

U 22:10 nazvao sam policiju i prijavio party. Dva sata kasnije, nakon ponoći, muzika je napokon stala. Naši plavi nisu baš brzi, ali svakako je bolje nego trpiti do 3 ujutro.

Hoće li mi domaćin zamjeriti? Moguće. Mogu i ja njemu, imam pravo na mirnu noć. Ali ne želim nositi takve osjećaje pa neću. Hoću li ponovo zvati policiju? Hoću, svaki put nakon 22:00.

Što će netko misliti, reći? Nije moj problem! Ima slobode u tome, zar ne?

Dean

09.04.2026 / 11:13

• Permalink

Prije 25 godina, kad sam tek počeo programirati projekte za klijente, skoro bih završio projekt kad bi mi sinula ideja "može bolje!". I krenuo bih ispočetka. 

Što će klijent reći? Vrijedi li proizvod novca koji mi plaćaju? Je li komplicirano za korištenje? Može li jednostavnije, čišće, brže? To su samo neka pitanja koja su mi proizvodila nemir. I vodila me u burnout.

Shvatio sam da je perfekcionizam strah od kritike, od "nisam dobar" maskiran kao visoki standard. Nastaje vrlo rano, kad smo kao djeca naučili da smo uvjetovano dobri. Tada je to bio inteligentan sistem preživljavanja. Danas nas blokira u napredovanju. 

Cijeli sistem, a naročito društvene mreže, taj osjećaj neadekvatnosti pojačavaju i propagiraju kao vrlinu, a marketing vješto iskorištava. Zato izbjegavam društvene mreže.

Danas se još uvijek borim s tim osjećajem. Razlika je što sam ga svjestan. Podsjećam se da ono što radim nije "ja". Nije osobno. Težim zdravom standardu - "dovoljno dobro". 

Napredak je bitan, ne savršenstvo. I još važnije, da je griješiti i potom ispraviti - normalan proces. Nažalost, ponekad to zaboravim.

Dean

21.03.2026 / 18:07

• Permalink

Ne znam o čemu da pišem. Kao da se rečenice ne slažu. Sve je nekako tu, ali nikako da misao koherentno izađe. Izgubio sam momentum i motivaciju.

Može biti jer mislim da bih trebao, a znam da ne moram. Ili me pak, s druge strane, brine ranjivost. Pisati o svojim iskustvima, slabostima...

Koga uopće briga? Možda nekoga da. Možda i ne, ali jednom bude. Tko zna? Krenuo sam pisati radi sebe, ne aplauza.

Možda se trudim pronaći temu koja zvuči smisleno. Pametno, vrijedno objave. To je zamka. Svoj sam najveći neprijatelj, a borim se s imaginarnima.

Je li strah od prosudbe? Ne pišem li zbog toga? Može biti. Vjerojatno kombinacija svega i svačega. Kompleksna juha inhibicija, začinjena perfekcionizmom. Rezultat je odsustvo napretka.

Godinama sam se uvjeravao da ne znam pisati. I zato nisam pisao. Više si to ne govorim. Sada imam novu ispriku, ili da budem potpuno iskren - laž da nemam o čemu pisati.

Dean

23.02.2026 / 09:31

• Permalink

Odnos ne puca zbog jedne velike svađe, već zbog stotina, možda i tisuća mikro-povreda koje se ponavljaju, ignoriraju i ne rješavaju.

Ovo su greške koje sam prije ili kasnije i sam radio.

1. Cilj

Neke probleme ne možemo riješiti u jednoj interakciji, pogotovo ako postoji povijest sličnih povreda i zamjeranje je već visoko. A neki problemi možda nemaju rješenje jer su razlike jednostavno prevelike.

Ako to uzmemo u obzir, primarni cilj komunikacije nije pobijediti niti odmah riješiti stvar, nego očuvati povezanost. Drugim riječima - graditi most, a ne zid.

Kad to zaboravimo, gotovo sigurno stvaramo novu povredu.

2. Vrijeme

Često želimo reagirati odmah. No tada smo aktivirani, reaktivni i ne govorimo iz mjesta iz kojeg zapravo želimo.

Druga osoba to osjeti.

Ako pričekamo barem 20 minuta i reguliramo se (disanje, kretanje, uzemljenje…), ishod razgovora može biti drastično drugačiji. Nije bez razloga nastala izreka: "Prespavaj pa odluči."

3. Ton

Ton je često važniji od sadržaja.

Isti sadržaj izgovoren kroz ljutnju ili frustraciju vrlo će vjerojatno aktivirati napad, obranu, povlačenje ili ugađanje (fight, flight, freeze, fawn).

Tada možemo pomisliti da nas je osoba čula jer se složila, a kasnije biti zbunjeni kad se isto ponovi.

Zato je važno da ton bude miran i stabilan.

4. Sadržaj

Rečenice koje počinju s "ti nikad" ili "ti uvijek" gotovo su siguran način da drugu osobu aktiviramo.

Isto vrijedi za napade na karakter.

Kroz iskustvo sam naučio da je korisnije govoriti o događaju i vlastitom osjećaju, a ne o tuđoj osobnosti.

Jednostavno ABC pravilo može pomoći:

A - Događaj (Kad si rekla/napravila X)
B - Osjećaj (Osjećao sam se X)
C - Potreba ili granica (Volio bih da X)

Na primjer: "Kad si u društvu rekla da sam neuredan, osjećao sam se poniženo i povrijeđeno. Volio bih da to više ne radiš."

Ako druga strana tada ne pokazuje spremnost za dijalog ili preuzimanje odgovornosti, možda se radi o dubljem problemu koji nadilazi jednu situaciju.

5. Pauza

Čak i ako u razgovor uđemo regulirani, možemo se ponovno aktivirati. Oboje.

Zatražiti pauzu tada nije bijeg, nego znak zrelosti. Cilj je razgovarati, ne pobijediti.

Pauza može trajati 20 minuta ili jedan dan. Most je važniji od brzine.

U svakom odnosu, bilo poslovnom, prijateljskom, obiteljskom ili ljubavnom, konflikti su neizbježni.

Ljudi smo i griješimo. To se neće promijeniti.

Ali možemo naučiti kako komunicirati povredu bez da automatski aktiviramo obrambene mehanizme druge osobe.