Dean

20.06.2026 / 11:59

• Permalink

Proces programiranja mi je obično izgledao ovako - radim, a kad zapnem, čitam dokumentaciju, tražim po netu rješenja i modificiram. Do AI-a.

Sada, sve što trebam napraviti je precizno upisati AI-u što želim da obavi. U realnom vremenu gledam kako modificira fileove. Ono što bih radio satima ili danima, gotovo je za par minuta. Pravo čudo!

Pretvorio sam se u "vibe kodera" - osobu koja više piše prompt nego kôd.

Napredak je gotovo instantan, i u početku je bilo zabavno. Ali kako su mjeseci odmicali, počeo sam se pitati programiram li uopće. 

Kako je kôd napredovao tako sam se ja osjećao sve lošije. Mučilo me što programiranje više nije bilo zabavno. Osjećao sam da pomalo zaglupljujem od komocije. 

Više ne čitam dokumentaciju, ne tražim bugove satima, ne ostajem s problemom danima. Falio mi je osjećaj uspjeha kad sam pronašao rješenje. Taj osjećaj vrijedi muke.

Znam da AI ne ide nigdje, taj duh je izašao iz boce. Zato sam odlučio promijeniti način rada i razmišljanja - ja programiram, a AI ispravlja. Ne obrnuto.

Kako mi ide? Borba je svakodnevna. Trudim se pronaći ravnotežu.

Tako je lako ukucati prompt, a tako teško razmišljati. 

Ne samo u programiranju.

Dean

19.06.2026 / 07:12

• Permalink

Zvoni telefon, vidim logotip Revolut banke na ekranu. Poziv preko Zoom-a. Čudno, ali prije mjesec dana sam prošao kroz proces otvaranja računa i čekao sam njihovu verifikaciju. Poziv me nije iznenadio.

Pričam s agentom i sve djeluje legitimno. Želi verificirati podatke da mi aktiviraju račun, i pošalju karticu. Ali prije, potrebni su mu podaci trenutne banke.

Recitira mi prve znamenke trenutne kartice i traži me da završim. Pitam ga kako mogu znati da je legitiman poziv iz banke, a ne spam. Djelovalo je kao da je upoznat s mojim slučajem.

Zatim me pitao koja je zadnja transakcija. Odgovorim... Koji je točan iznos na kartici? Postavljam pitanja, pokušavam biti siguran da je stvarno agent Revolut banke.

Kako razgovor napreduje, postajem sve više sumnjičav. Osjećam da druga strana gubi strpljenje. I ja također.

Tvrdio je da mora verificirati banku i stanje na računu. Pazim da na kartici nema značajne svote jer je koristim online, pa sam odlučio podijeliti i iznos. Nisam to vidio kao značajan rizik, iako mi je tijelo govorilo: "bježi!".

Pitanje na kojem je izgubio svoj "cool" je kad sam odbio dati one tri validacijske brojke na poleđini kartice (CVV2). Tada mi je bilo potpuno jasno da se radi o pokušaju krađe - ima broj kartice, iznos na računu, samo mu nedostaje CVV2.

Bio je uporan. Rekao sam mu odlučno da CVV2 neće dobiti. I bam! Prekinuo je poziv. A ja zbunjen vrtim unazad što se dogodilo... Tek tada sam shvatio koliko je priča bila dobro posložena.

Spameri postaju sve sofisticiraniji. Ovaj put, okolnosti su se poklopile i skoro sam ja nasjeo. Imao sam sreće. Suosjećam s onima koji nisu.

Dean

26.05.2026 / 08:18

• Permalink

Ako sam htio reći "ne", smatrao sam da mora slijediti objašnjenje ili opravdanje, inače mi je djelovalo grubo. A često bih rekao "da" samo da drugu osobu ne povrijedim. Pa bih razočarao sebe.

Kad sam počeo raditi s kompjuterima, ljudi bi me zvali radi najmanje sitnice. Htio sam raditi svoj posao, ne googlati jer: "Dean će znati".

Ubrzo mi je postalo zamorno i frustrirajuće. Odlučio sam prekinuti ciklus. U početku je bilo neugodno reći "ne, na drugom sam zadatku". Djelovalo je neprirodno, ali znao sam osjećaj ako kažem "da".

Ljudi su malo negodovali, ali s vremenom su prihvatili i prestali zvati. Naučili su googlati sami, ili su našli novu žrtvu. Kako god, meni je bilo oslobađajuće.

Danas mi je "ne" default. Puno je lakše "ne" pretvoriti u "da", nego suprotno. Trebalo mi je duuugo vremena da to naučim.

Dean

14.05.2026 / 11:31

• Permalink

Nedavno smo prebacili sat na ljetno računanje vremena. S njim ide i neizostavno kukanje iz "prehladno je" u "pretoplo je". Ali par stvari me ipak živciraju više.

Higijena

Ne idem često po trgovačkim centrima, ali svaki put, bez iznimke, primijetim da netko napusti toalet, a da ne opere ruke.
Imamo senzore za sapun, vodu i sušenje... fali nam još senzor za osnovnu higijenu.

Parfem

Neki se vole našpricati kao da nema sutra. Ostavljaju trag koji omamljuje pet minuta nakon što prođu. Valjda misle da je privlačno. Mnoge od nas guši. Naročito u zatvorenom prostoru.
Na svaku bočicu bi trebalo ugravirati: "Samo jednom!"

Mobitel bez slušalica

Žena i ja u vlaku, na dužoj relaciji. Neki lik nešto gleda na mobitelu bez slušalica. Kao da je sam. Preselili smo se u drugi vagon. Isto! Treći također. I po kafićima to primjećujem. Stvara mi osjećaj nemira. Kao da smo zaboravili biti obzirni prema drugima.
Čujem Schwarzeneggera u glavi: "Asshole!"

Osobni prostor

Čekaš u redu, a osoba iza ti se zalijepi za leđa. Neugodno je i nepristojno. Daj mi prostora da dišem, ne idemo kući zajedno!
Nedostaje li tebi pravilo dva metra distance kao u vrijeme korone? Meni da. Zbog kulture, ne virusa.

Zanimljivo kako me ove "sitnice" izbace iz takta, ali ima toga još. Komarci, električni romobili, biciklisti na uskim prometnicama...
Ah, bolje da stanem.

Dean

21.04.2026 / 08:05

• Permalink

Prošlo je sat vremena otkad sam odlučio ići raditi. Ali ne radim. Sjedim u dnevnom i polako jedem smoothie. Gledam kroz prozor. Nebo je sivkasto, ali ima nešto sunca. Dvije ptičice cvrkuću, a žuti maslačci plešu na vjetru. 

Kako sam dospio ovdje?

Sjeo sam za komp i startao aplikacije. Znam što trebam napraviti - programirati neku zaguljenu navigaciju, ali ne i jasnu ideju kako. Kursor blinka, kao da mi se ruga. Osjetio sam poznati otpor - u glavi zbunjenost, a u tijelu nelagoda. 

Sinula mi je fiks ideja - idem vidjeti što ima na redditu, pa ću onda raditi. Skrolao sam dobrih 20 minuta pa mi je dosadilo.

Ne mogu raditi gladan, pomislim si. Idem jesti, pa na posao!

Pola sata kasnije, evo me ovdje. Reflektiram, promatram prirodu. Evo i guštera. Izašao je malo noge protegnuti, uloviti koju zraku sunca. Mogao bi ja. Neee! Ha!

Pišem umjesto da radim. Otpor si je našao još jednu distrakciju. Baš je lukav.

Zanimljivo kako se sabotiram. Nekako je sada sve zanimljivije od onoga što bi u stvari trebao raditi. 

Jasno mi je da odugovlačim i pitam se što me koči. Nije perfekcionizam - bio bih zadovoljan i malim napretkom.  Zadatak je kompleksan i ne da mi se razmišljati. I nije hitno. Dovoljno.

Znam već dobro moj mehanizam otpora. Voli nesvjesnost, distrakciju, i dopamin. Ali ne doživljavam ga kao neprijatelja. Štiti me od nelagode, na neki svoj način. 

Bilo bi mi dobro ponovo pročitati knjigu: The War of Art, Stevena Pressfielda. 

Sjedit ću desetak minuta s otporom, disati i osjećati. Možda mi želi nešto poručiti. Prisjetiti se zašto radim. 

Ali prije... 😊